ŠTA DA TI KAŽEM SINE

ŠTA DA TI KAŽEM, SINE?
Savršene priče nikad nisu prolazne
a suvišni glasovi nikad nisu slučajni.
Izgubiš li srce u podmsjehu čovjeka
nećeš ga ti naći u prodavnici ljubavi.
Svoje grube riječi zadrži za sebe
jer one su poklon koji ti se vraća,
sanjaj kada osjetiš utihle nemire
jer dobrota se drskošću nikada ne plaća. 
Ne ljuti se i ne vrijeđaj čak i ako si u pravu
strpljenje je vježba kojoj sam te učila,
budi im ograda na gordim poljima
kada im se ideja da te pokose bude rušila.
Sa gordošću se posvađaj i ne osvrći se sine
na onog što o tebi, pokušao je da sudi,
prije svega budi ti mornar dubine
svojih namjera i svoje ćudi.
Ne budi hvalisav i poštuj tuđe pravo
da smatra sebe najvišim čovjekom
jer i najnižeg niko nadvisiti ne može
u životu danom, ovozemaljskom.
Ne plaši se samoće i rastanka sa srećom
jer sreća je putnik koji šalje razglednice.
Biće ti drago što javila se s juga
i što na vrijeme te je jednom, obuzela tuga. 
Ne čekaj da u goste ti sama dođe ptica 
što ljubavno pismo nosiće u zraku,
kad mnogo je jača tvoja tišina
i stih što prošaputaćeš joj u zlatnom sumraku. 
Probudi u zimi šareno proljeće
i zapamti da ljubljeni sami mnogo ne ljube,
da ljudi tužni, vole tužne pjesme
da radosni se ponekad uz te pjesme druže.
Voli svoje igre, uspjehe i propuste
neka ti sagrade put blagostanja
jer da nije greške na mostu života
ne bismo ni znali, šta je pokajanje.
Sagradi kule i gradove od zlata
ali ne zaboravi staze gdje za ruku sam te držala,  
ne zaboravi sebe kakvog sam te ljubila
oprosti za greške ako sam ih načinila. 

Dušica Labović