Menu

GRADE MOJ

Sjećaš li se one kišne magle
i ljutih grana jorgovana,
lokvi ispunjenih glađu u svanuće,
mirisa vijesti koji je razbijao naše lobanje
i čvrsto se dršao za točkove tenkova i surovih obećanja,
dok su ti govorili da je oružje utjeha
od neinspirisanog djetinjstva i nemira raspuklog društva,
razdvojenih rijeka od istog ušća?
Sjećaš li se cjedila u vremenu koje si prao 
svaki put kada bi se kanal na satelitu promijenio;
Izmišljao strune nade i sokove novih dana
koji će podmladiti našu buduću ostaralu kožu,
ispjevati finu muziku našeg krvavo sočnog doba
i odsvirati akorde crvenih vena... 
Sjećaš li se onih sunčanih cipela
i napuklog stakla generacijskih naočara
kroz koje smo posmatrali ružičasti svijet
uobličen jedinom brigom roditelja
čijoj nervozi tada nismo pripisivali izvor;
Sjećaš li se osmjeha naših majki
i straha od nepopularnosti,
materijalnog nepriznanja pred provincijalnom vučicom blama,
potekloj iz velikih gradova…
Sjećaš li se da mi nisi zalivao ruže
koje su ponosno rasle godinama,
uprkos nedostatku vode iz tvojeg oka?
Sjećaš li se kada su ti rekli da si Niko,
a ti nisi u to povjerovao?
Smiješ li se sada ili si i dalje na onom istom mjestu
na kojem sam se odavno sa tobom pozdravila,
grade moj?

Moskva 2019