JE LI SVIJET STVARNO TOLIKO MALI?!
[O pjesničkom svijetu imena BLUZ MOG EGA poetese DUŠICE LABOVIĆ]
Kad bi mogao od Vaseljene da se udaljiš toliko
da možeš da spoznaš njenu majušnost,
mogao bi da shvatiš ništavnost mržnje
i veličanstvenost ljubavi.
D. Labović
Ako jedna knjiga, jedna začudana knjiga, počne ovakvom slikom svijeta, onda je stvarno razumno pjesmom se zapitati da li postoji svijet ili je sve samo privid.
Ako nema ljubavi, ako ne preovladava Ljubav, ako tu LJUBAV ne prepoznaje Poezija, ako ta Ljubav nije u stanju da se identifikuje sa Poezijom kao nebo zemaljskim Postanjem još iz vremena kad još ne bijaše postalo Postanje ima li smisla da ičega ima?!
Bilo bi nekako posebno poželjno da umna poetesa, bar na jedan stvaralački trenutak, zaboravi na sve ostalo i da napiše knjigu ljbavne poezije upravo u danima koji su toliko opterećeni nekom neznano paklenom mržnjom, ali...
Možda je tako nešto i željela njena poetički tanana duša, ali stvar_ nost je toliko gruba da je umjesto ljubavne poezije nastala visoko refleksivna POEZIJA O LJUBAVI. Čitalac [a i sama autorka] ima pravo da se pita – u čemu je razlika, gdje je ta granica koja jednu ljubavnu pjesmu udaljava od pjesme o ljubavi. Odgovor je jednostavan, toliko jednostavan da sam autor ovog teksta, da sama pjesnikinja ovoga bluza, nije u stanju da odmah odgovori na pretpostavljeno pitanje – to je otprilike na fonu onog Andrićevog retorskog piatanja: Što sanjam, a što mi se događa – sanja se na cijelom prostoru koje pobožno zovemo Vaseljena, sanjamo Ljubav, a događa se mržnja i patnja nečuvena, kako na Nebesima, tako i na zemlji. Koliko bi nam u ovom trenu bio potreban Iguman Stefan, da nam malo detaljnije pojasni kako je to proša’ sito i rešeto i kako je to ovaj grdni svijet upoznao!?
...Sjećaš li se one kišne magle
i ljutih grana jorgovana,
lokvi ispunjenih glađu u svanuće,
mirisa vijesti koji je razbijao naše lobanje...
D. Labović: Grade moj
Možda je moguće opstati, iako je realniji nestanak, ali neophodno je ići maglenom stranom ulice, bolje se vidi, kad se manje i slabije vidi.
Savremene teorije „lake muzike“ obavezno se i uspješno, u uslovnom smislu, trude da „ponište“ još uvijek postojeću definiciju i oznaku BLUZ a kao „robovske muzike“ [bojim se da se forma ropstva samo promijenila, a da je suština još licemjernija] i bluz se ovovremeno tretira kao poezija čežnje, patnje, ljubavne prije svega, rastanka, ličnih katastrofa i padova... Neka nam bude dopušteno da na ovom mjestu samo kratko potvrdimo da svega toga ima u pjesmama Dušice Labović, a da se u kategorijalnom smislu ozbiljnije posvetimo u daljem toku datog dijaloga sa pjesnikinjom na granici između naše jave i njenoga budnog sna o Poeziji i Ljubavi, budući da sve potiče iz te sfere i da joj se kao gromoglasan odjek ponovo vraća.
Pjesnikinja Dušica Labović strasno, istinski zaneseno, pjeva o svemu upravo apostrofiranom, ali kao odgovorni znalac filosofije kao sistema, kao i života između Bića i Ništavila, ona sopstvenu i pretpostavljeno opštu emociju, diskretno i pažljivo transferiše u bogo čovječanski nadahnutu misao koja nam uliva nadu da nije sve propalo ako sve propalo je i da još ima tu i tamo prostora za prizivanje i izvjesni doživljaj iskonske istine kao [ne]moguće.
Ali to je sasvim iskreno razumijevajući bluz njenog ega, budući da nas Dušica Labović niti jednog trenutka ne prisiljava da pojemo po njenim notama, a istovremeno nam i ne brani, ne nameće sudske paragrafe o obavezi poštovanja tzv. autorskih prava. Poetesa Labović [ovdje, razumije se, posebno potenciramo njeno pjesništvo, iako nam je dobro poznato i njeno cijenjeno prozno, stručno i drugo djelo] cjelinom sopstva živi slobodu poezije i stvarnosti takve kakva nužno jeste i dobrobitno nam dodaje pravo na našu slobodu, ali i obavezu da tu slobodu ne namećemo po svojoj mjeri i namjeri nekom drugom, jer tada i tako nastaje strašna dominacija mržnje koja guta smisao postojanja današnjega svijeta…
... Budi mi dom svijete!
I pretvoriću su u mrava koji mirno spava
dok osluškuje disanje tvog pšeničnog pera,
kojim će na nebu poruku pisati
Jata prekrasnih ptica...
– sluti li to stihove, sluti li Nadmoć Poezije, sluti li Pobjedu Ljubavi, dobrostivna poetesa Dušica Labović u posebno uspjeloj pjesmi Budi mi dom svijete, sluti, uvjereni smo – vidi.
Perivoje Popović
Ostatak možete pročitati u predgovoru zbirke...